Wednesday, September 12, 2007

Povratak u stvarnost

Bese to kratak ali sladak put na more.
Deset dana provedenih sa dragim na
bilo kakvom mestu je uzivancija, a tek na moru, u Igalu. Malo Zanjice, malo Zelenika. Isli smo i u Dubrovnik. Vec tri godine tupim kako hocu da vidim tu lepotu iz proslih dana i ove godine je dragi ispunio i tu zelju. Fotografisali smo sve sto smo smatrali vrednim paznje. Jeli smo u prelepim restoranima. Slusali umilne zvuke mora i vetra u njihovoj skladnoj harmoniji.

Ali, uvek to ali. Bilo je i stvari koje nam se nisu svidjale. Voz je bio prestrasan. Stari, smrdljivi kupei su prosto zudili za vodom i krpom. U tim vagonima se, slobodno mogu reci, mogu snimiti fantasticni horori i trileri. Sad zamislite dugo mukotrpno putovanje, u tim smrdljivim nakazama, sa tvrdim lezajevima i prljavim dekama.Prvo sta smo uradili kad smo sisli s voza je da smo oprali i ruke i lice. Mislim da smo smrdili kao kakvi klosari i beskucnici. U raju naseg toaleta smo se izribali kako bismo skinuli tu prljavstinu i smrad. Sa prvim kapima umor nestaje i ostaju samo lepa secanja.


Na ovom putu smo sreli jednog starca, koga nikad necu zaboraviti. Rekao nam je da je zivot proveo u Dubrovniku, tu je od svoje osme godine. Na pitanje "Da li je mnogo putovao po svetu?"rekao je da jeste, ali da "Nigdje nije kao doma.". Verujem mu na rec.